Ne mogu točno reći koliko puta sam čuo s raznih strana, što od klijenata što od raznih sugovornika, izjave kao: „Ovaj posao radimo zajedno ja i moja žena. Ustvari ona malo uskoči kad ja ne stignem.“  ili „Vlasnik tvrtke je moja žena, ali ustvari posao vodim ja, ona samo potpisuje šta treba.“ Da li je moguće da su žene samo figure ili to ipak nije tako?

Osobno poznajem dosta žena poduzetnica, a nekoliko meni vrlo dragih, iz sjeverozapadne Istre koje su vrlo uspješne u svom poslu (s nekima vrlo usko i surađujemo) koje su puno toga postigle same, ponekad ozbiljno žrtvujući svoj privatni život. Pred nekoliko dana sam sjedio s jednom od njih na radnoj kavi, te sam u razgovoru spomenuo i ovu temu i šta ona ustvari misli o tome. Što je jednoj ozbiljnoj poduzetnici njen posao? Vrlo često: sve. Naravno da je to, čak i u ovo vrijeme u kojem živimo, gotovo u neskladu, a da ne govorimo koji je to „obračun“ s ženskom povješću. Jer još u doba naših majki (moja kolegica ima 42 g.), dakle negdje 60-ih, 70-ih godina prošlog stoljeća nije bilo tako „normalno“ da žena radi. A kad je bila zaposlena, to je najčešće samo značilo da djelomično sudjeluje u ukupnom kućnom budžetu, nikako ravnopravno i da cijelu svoju plaću mora staviti na stol kako bi glava obitelji mogao rasporediti. Vjerujem da ima žena iz tih vremena koje su osjećale grižnju savjesti s tim svojim status zaposlene žene. Jel to u redu, da li sam trebala ostati kućanica i brinuti o kući, djeci, svekrvi, vrtu, psu, mački…?

No, s druge strane, osjećale su one svoju vrijednost, pa makar i u smanjenim granicama, jer ipak i one su sudjelovale u financijskom jačanju svoje obitelji. Ali, iz današnje perspektive (po riječima moje kolegice), nije sigurno da li bi se tadašnje zaposlene žene snalazile u potpunoj samostalnosti/poduzetništvu ili su se ipak puno komotnije osjećale kad su funkcionirale po zadanim granicama sustava u kojem su živjele i radile. Danas, imati posao pogotovo vlastiti, je osnovna životna potreba, kao hrana, voda, kava s prijateljicama. Zašto?

Zato što kao da je prošlo 50 svjetlosnih godina od onog vremena i današnja samostalna žena koja ne živi s roditeljima ili nekim drugim (mužem, partnerom), NEMA IZBORA. Položaj žena se toliko drastično promijenio, opće mišljenje se promijenilo još i više, jer žena koja ne radi znači da ili se bogato udala ili nije vrijedna!! Jer mojoj kolegici (i inima kao ona) posao nije samo izvor prihoda, već i mjerilo vlastitog postignuća, uspjeha, vrijednost bez koje više život nema smisao.

Samo biti negdje zaposlena, u redu. Izgraditi vlastiti posao, a pritom u velikoj mjeri biti i „žena, majka, kraljica“ (kako kaže jedna naša estradna zvijezda), to je imperativ današnjih žena poduzetnica. Jer zaposlene žene danas su stale uz bok s muškarcima, velikim koracima idu naprijed, imaju puno uspjeha u poslu koji rade i ne daju se smesti na putu koji vodi do cilja. I gledam svoju kolegicu, hvata ju nervoza ukoliko nema barem dva, tri nova projekta u pripremi, ukoliko već sada nema definiran svaki potez do kraja iduće godine, bez obzira što to ustvari nije prijeko nužno za osnovne životne potrebe jedne žene, ali mi objašnjava; Ako stanem, sve je gotovo. Kad ne radim, osječam se loše, kao da strop pada na mene, a soba sve uža. Jednostavno, posao je neraskidivi dio mene. To me nedvosmisleno dovodi do zaključka da je sasvim u redu da žena nije samo ona koja potpisuje, ona koja uskače kad je baš nužno, već da je današnja žena poduzetnica, željna pokazati svoj uspjeh i svoj talent u poslu koji radi i da žena danas više ne sudjeluje u kućnom budžetu, nego ga stvara.

SVAKA ČAST, samo naprijed!

Autor: Borna Marković

Tekst je objavljen u časopisu “Bujština”